Pripremila: Ivana Sabljić
Italija – Austrija – Njemačka i nazad
Na uskrsni ponedjeljak, dok kuća još miriše na ostatke blagdanskih slastica, u hodniku se važan pravi veliki kufer na kotačiće i na njega naslonjen ruksak. Uzbuđene ruke u njih su spremile sve potrebno za planirano putovanje: udobne tajice, tenisice, majice dugih i kratkih rukava, laganu jaknu i novu pidžamu… a u ruksak grickalice, sokiće, bombone i obavezan punjač za mobitel. I dok ih ljubomorno gledam obješena na ručku ulaznih vrata, shvaćam da ipak putujem i ja. Najmanja sam ali imam najvažniji zadatak; u moje malene pretince uselit će mobitel, dokumenti, novčanice i kovanice (za plaćanje Wc-a na odmorištima na putu do odredišta)… Sad još samo treba zaspati na vrijeme jer ujutro krećemo jako rano, a od uzbuđenja san nikako ne dolazi na oči…
Ujutro se prema autobusu nervozno kotrljaju kotačići velikih kufera… Vozač ih slaže u bunker autobusa, učenici zauzimaju mjesta, nastavnici prebrojavaju glave a roditelji mašu i dobacuju posljednje savjete…
U Trstu je vedro i toplo, dan kao stvoren za razgledavanje i uživanje u austrougarskoj arhitekturi. Vodič Hrvoje cijeni našu zainteresiranost za habsburško naslijeđe ali nas previše ne opterećuje povijesnim informacijama o znamenitostima grada. Ostaje nam taman toliko vremena da obiđemo i jednu suvremenu atrakciju – Sephoru. Na putu do dvorca Miramare u autobusu se miješaju mirisi iz crnobijelih vrećica pa svježi morski zrak u vrtovima dvorca odmara naše mirisne pupoljke.
Iako umorni stižemo u Ljubljanu, nakon večere ipak treba isprobati sve kupljeno. Mirisni, blistavi i hidratizirani prikrivamo umor i spremni smo za mljac mljac dio putovanja. Tvornica čokolade u Grazu prilika je da dokažemo razinu samokontrole i umjerenosti jer su količine za degustaciju neograničene. Na putu prema Minhenu mi se čini da su stvari izmakle kontroli te da pojedinci „neće više nikad u životu okusit čokoladu“… Ipak, čim se snizila povišena razina šećera u krvi čuje se otvaranje čokoladnih suvenira i zadovoljno mumljanje…
U Legolandu je najvažnija dobra organizacija vremena koju nam je olakšala prikladna aplikacija. Vožnje i atrakcije svi biramo prema vlastitim sklonostima i razini odvažnosti. Žute vrećice s prepoznatljivim logom zamijenile su one zebraste, a u samom centru Minhena kolekciju su dopunile i Starbucks šalice. Najveće oduševljenje je izazvala Allianz arena; struktura stadiona, akustičnost, ulazak u svlačionice i muzej kluba impresionirali su čak i one koji nisu zaljubljenici u nogomet.
Rudnik soli u Gradu Soli (Salzburgu) omogućio nam je zanimljivo i poučno putovanje u podzemlje uz istovremeno putovanje u prošlost i stare načine vađenja kristalne soli. Odjeveni u rudarska zaštitna odijela vlakićem i toboganima spustili smo se u unutrašnjost zemlje gdje smo uz pomoć suvremene tehnologije mogli doista uvjerljivo pratiti cijeli proces kojim sol dolazi do naših kuhinja i solnica.
Fizički umorni i pod dojmom vratili smo se kući. Dok se iz kufera i ruksaka bude vadila prljava odjeća moram još ispričati nekoliko sitnica koje sam načula u došaptavanjima po sobama i za vrijeme vožnje… naziru se neke simpatije, nova prijateljstva i kroje planovi za neka nova putovanja…
